21.05.2009. 18:01
Oblak
U predvečerje, iznenada,
Ni od kog iz dubine gledan,
Pojavio se ponad grada
Oblak jedan.
Vjetar visine ga je njiho,
I on je stao da se žari,
Al oči sviju ljudi bijehu
Uprte u zemne stvari.
I svak je išo svojim putem:
Za vlašću, zlatom il za hljebom,
A on -krvareći ljepotu-
Svojim nebom.
I plovio je sve to više,
Ko da se kani dić do boga;
Vjetar visine ga je njiho,
Vjetar visine raznio ga.
Cesarić
25.04.2008. 23:49
Nestanak stepskog vuka
Mersault - ravnodušan lik "Stranca" Alberta Camusa.
Harry Haller izgubljen, usamljen. Mersault ravnodušan, bezželjan pojedinac. Postoji karika koja ih povezuje.
U lažnoj uglađenoj svakodnevici drugačije 'duše' prisiljene su na propast, prilagođavanje ili pak uzdizanje.
Mersault, primjer je propasti, njegova 'duša' je utrnula. Bio je drugačiji i pri tome neshvaćen, bez opiranja... sve mu je postalo svejedno. Harry Haller primjer je 'duša' koje se pokušavaju prilagoditi. Dopušta da ga vode građanske duše, da ga pomire sa svijetom kakav jest, da izbace iz njega ono usamljeno, sliku zalutalog vuka.
Ova duša se uzdigla.
Rane godine proživljava kao Mersault. A još prije nego je postala Mersault, prije shvaćanja da se ne uklapa u ovaj svijet, 'duša' je imala želje, ambicije i emocije. Bila je sretna, optimistična. Svijet ju je šamarao i obuzdavao... od tada je utihnula.
Shvaća cijeli svijet kao ravnu ploču, bez uspona i padova, besmislen put ka nigdje. Emocija nema, 'duša' ih je odbacila. Nepotrebne su i zadaju nepotrebnu uzaludnu bol. Ona nema želja, nema planova, zadovoljava se s tim što posjeduje. Došla je do nihilizma.
Tada shvati da je i to besmisleno, da bi se možda trebala probuditi, pogledati nebo i vidjeti koliko je visoko. Uzdići se i reći da je drugačija. Shvati da joj je promjena nužna, jer će se utopiti u samom ništavilu. Preobražava se u vuka. Dobiva nekakve stavove. Gadi joj se urednost, uglađeni građanski život i "krugovi" po kojima se živi iz dana u dan.
Prelazi liniju zakona i pravila te kreće u potpuno suprotni način života.
Hedonizam postaje sastavni dio života. Nagli ispadi... sve samo da se natjera na buđenje. 'Duša' je još uvijek usamljena, zamagljena, neshvaćena, sada i uzburkana. Osjeća se uplašeno, zalutala je. Upoznaje nove 'duše', čiste i prljave, propale i uzdignute... prepoznaje svoju vrijednost.
Nakon preobrazbe u vuka, i nakon što ga je odlučila izbrisati iz svoje osobnosti, 'duša' diže glas.
Vuk joj je pomogao da upozna svijet, da ga shvati i da mu se približi. Shvatila je da je biti drugačiji vrlina, a pasti u kolotečinu u kojoj se svi nalaze slabost i nemoć.
Optimizam se vraća. Misli drugih ljudi postaju nebitne. Uzdiže se, posjeduje stavove i razumijevanje. Druge duše se čude, dive, protive ili pridružuju...
20 Komentara | Print | # | ^
08.03.2008. 18:55
prošlost, sadašnjost, budućnost?
3. l. jed. sred. rod- Ono
- Topla Ruka između ramena i uha
- Oči
Zbrkane misli, neodlučnost, pitanje - Zašto sam uopće tu... gdje skrenuti na sljedećem raskršću?!
Ponavlja: - “Želim se maknuti iz ovog dosadnog života... znam da me tamo u daljini čeka nešto puno teže, čeka me opasnost i neizvjesnost... možda i bol... ali ja samo želim promjenu.”-
Topao dom, okruženje koje ga voli, zagarantiran uspijeh... ali Ono nije sretno.
- ”Želim divljinu, želim opasnost, želim promjenu!”-
Topla Ruka između njegova ramena i uha, agresivne riječi koje su bez trunke zlobe, tjeraju ga u pomirbu sa sadašnjom situacijom.
-Prestani biti gljiva koja samo sjedi i promatra okolinu. Razori je svojim glasom, rugaj joj se!-
Ponovno... Zbrkane misli, neodlučnost, suze... pitanje – Kako otići? Gdje skrenuti na sljedećem raskrižju?
Udubljeno u svoje besmislene misli, uvjereno da će ga izvaditi iz situacije u kojoj se nalazi, da će uz pomoć misli postići mir u duhu. Nametanje trendova, misli ljudi koji su toliko sigurni u svoje riječi da ni ne primjećuju toliko očite zablude koje govore.
- “Želim otići, želim putovati, želim opasnost, želim život!” -
Topla Ruka između ramena i uha govori o tadiciji, o svemu što je stvorila, imenu koje bi trebalo opstati. O dostojanstvu, novcu, zaradi, materijalnom uspjehu...
- “Ne, ne želim to, želim slobodu!” -
Ono odlazi... putuje svijetom... pronalazi jedne oči, Oči misteriozne i upitne. Oči su tako lijepe i privlačne. Ono se igra s Očima, pokušava ih razotkriti... puno vremena prolazi...
Ono ih razotkriva.
Oči su loše... Oči nanose bol.
Ono odlazi.
Vraća se u okruženje koje ga je nekada davno voljelo... voljelo je i Ono njega, ali tada nije moglo ostati.
Sada, sve se promjenilo ... sve je manje, siromašnije, čudnije.
Zbrkane misli, iscrpljenost, nema žaljenja – ispunjenost... pitanje – Kako ostati?!
7 Komentara | Print | # | ^
17.02.2008. 17:16
Gotovo nakon svake zadaćnice profesorica nam kaže da ne mora ni čitati ime, po tekstovima prepozna o kojem se 'autoru' radi jer teme o kojima svaki pojedinac piše se ponavljaju i gotovo svatko iznova obrađuje istu problematiku, ali u nekoj drugoj dimenziji. Nije nam problem to uklopiti u jedan od zadanih naslova koji budu zapisani na ploči.Oh, kako mrzim govoriti o sebi. Nisam takav tip. Ali, moram priznati, da se nemam kome niti na koji način povjeriti, te se odlučujem istresti na ovu jadnu stranicu interneta. Jako sam iskrena osoba i što god mi je na pameti volim reći osobi u lice, bilo dobro, loše ili nešto između. Nikada s lošom namjerom i tako se ti, ne pronalazim blažu riječ, maloumnici u 90% slučajeva naljute.
Zašto svi bježe od istine?!
Zašto je lakše živjeti u laži i biti sretan... a onda na kraju plakati jer si shvatio da je sve bila iluzija?!
Cijeli život sam promatrač. Udaljavam se od ljudi... čak i od onih koji mi na sve moguće načine pokazuju da im je stalo do mog društva. Bojim se verbalne komunikacije.
“Previše misliš!” - to mi je baš nedavno rekla vrlo bliska osoba. Problemi koji mi pokušavaju obojiti put automatski kroje moj život. Nisam od onih koji pokušavaju preskočiti, obići ili se provući ispod problema. Uvijek biram najteži mogući put (možda sam budala, ali jednostavno imam takvu potrebu). Spadam u skupinu koja želi proći kroz problem. Imam ga potrebu riješiti, razoriti, analizirati, obraditi... I tako odgađajući to zapletem se u više njih odjednom i nastaje prilično loše raspoloženje.
Jedan od problema pita me...
“Što je ljubav?”
Kažem li svoju definiciju ili usporedbu opet ću ispasti čudna, misteriozna i luda... Bar za sada, ne želim da me ta osoba smatra takvom. ”Problem” je logičan, prihvaća samo ono što njegov mozak može shvatiti, prihvaća samo ono što njegov mozak može, a ujedno i želi shvatiti, prihvaća samo riječi ugodne njegovu uhu. Siguran u sebe, egoist... (Ima li to veze sa horoskopskim znakom?!?!? : |)
Biram nepotpunu definiciju jednog pisca s kojom se uglavnom slažem i “problem” biva impresioniran. Dodaje svoju još prazniju definiciju... ne odgovaram ništa.
Ponekad ne mogu razumijeti ponašanja ljudi mojih godina. Zapitam se... nisam li rođena malčice prekasno?! Možda to ima veze s odgojem ili sam jednostavno toliko drugačija.
No, OK, i dalje promatram... shvaćam...
“Ne moraš uvijek znati što rade iza tvojih leđa!” - dodaje gore navedeni “Problem”, muron... (baš iz tih usta to nije trebalo izaći)
Jedino što čovjek treba jest vjerovati i ne zamarati se nepoznatim stvarima?!
Eh, blago onima koji to mogu! Pojam vjerovati za mene je nepoznat. Kao što naša dobra stara profa iz njemačkog kaže: “Takvima je teže u životu!”
Je, teže je, i ne želim to mijenjati... za sada.
da samoća ubija,
meni smijeh dušu liječi
bit ću svoja il' ničija
5 Komentara | Print | # | ^
04.01.2008. 07:49
Razglednice
Još sitnica vezana za onaj post ispod...Rezultat mog muvanja na toj stranici su razglednice koje sam podobijala s različitih strana svijeta.
Pogledajte ih...
3 Komentara | Print | # | ^
10.11.2007. 11:25
Poštansko Krstarenje
Kako moja sestra kaže 'Prije nekog vremena'... kad ju je zaustavila policija i vidjela da još nije promijenila prezime na vozačkoj dozvoli. Pitali si je kad se udala, a ona onako smušeno rekla 'Prije nekog vremena' što je zapravo bilo prije 11 godina.Tako sam ja prije nekog vremena, dobro, ne baš prije 11 godina, uz pomoć moje sestrične otkrila jednu internet stranicu s kojom sam se kasnije tako oduševila!
Poslala sam nekoliko razglednica svog mjesta na nekoliko adresa koje mi je taj site slučajnim odabirom poslao i počele su mi stizati razglenice iz cijelog svijeta.
Nekima oko mene je čudno što trošim novac na slanje razglednica umjesto da si kupim sendvič pod velikim odmorom. No dobro, interesantnije mi je primiti razglenicu iz Japana, SAD-a, Finske, Indije, Argentine...
A ako ste slučajno i ljubitelj poštanskih markica sigurno će vas se svidjeti ovaj 'hobi'.
Sve što vam treba je sitno znanje engleskog jezika i malo sitniša u džepu za markice, razglenice možete i sami napraviti... Kliknite na donju sliku, registrirajte se i upoznajte svijet preko razglednica.
(prvo trebate poslati nekoliko razglednica (max 5) i onda će početi stizati i vama..i nemojte zaboraviti napisati ID) ;)
8 Komentara | Print | # | ^
08.07.2007. 23:11
kad bi...
Ne volim poeziju, a smatraju me pjesnikom.Nisam mirnog duha, a smatraju me melankolikom.
Glupo je govoriti o sebi... oduvijek sam to govorila.
Svi pisci onih dugih ili kratkih, svejedno, romana većinom na nekakav način stavljaju sebe u svoja djela. Onda kad neki čitatelj to shvati gleda ga kao egoista.
Zašto ga gledati kao egoista?!
Svaka osoba bi trebala najbolje poznavati sebe, svoje snove i djela...nedostatke i vrline, interese i antipatije. Da, .... trebala bi!
No, nekoliko puta godišnje na ovom svijetu rodi se par budala koji sebe smatraju najmanje važnim. Koji i dušu i tijelo daju da bi osobama koje vole bilo bolje. A svaki se put kad nekoga povrijedi osjeća gore nego povrijeđena osoba. Netko tko smatra da je rođen da bi ljude oko sebe učinio sretnijima, a zna da mu to baš nije pametno ili možda je.... ah, kad bi znao!
Počela sam ovo pisati jer sam se uhvatila u nekom čudnom stanju... pa sam to pokušala prenijeti na papir.... no nisam ni blizu.
Neke se stvari jednostavno ne mogu opisati riječima (ili ja bar nisam u stanju). Budem li opet počela komentirati ljude i njihove postupke ili moje ciljeve koji su doslovno u nebesima... već ću i sebi postati dosadna.
Zato... bolje da ušutim i ispričam vam se što sam oduzela ovo malo vremena!
Pokušat ću opis ovog čudnog, ali ugodnog, stanja potražiti negdje među životinjama čije se slike evo već cijeli dan izmjenjuju na ekranu mog računala.
Kad bi samo ljudi shvatili koliko su životinje savršene! 14 Komentara | Print | # | ^
26.06.2007. 14:50
Ljutnja
Osho Rajneesh:"Netko vas uvrijedi i vi osjećate ljutnju. Ne propuštajte priliku; pokušajte razumijeti zašto ste ljuti. Ali ne pravite od toga filozofiju. Nemojte odmah potrčati u knjižnicu da bi tamo pronašli knjige u vezi tog problema - ljutnje.
Ljutnja vam se dogodila - to je vaše iskustvo. Usmjerite svu pažnju na to i pokušajte shvatiti zašto ste ljuti. To nije filozofski problem. Ni Freud za takvo rješenje uopće nije potreban.
Nema potrebe! Glupo je raspravljati s drugima u vezi ljutnje koja se vama dogodila.
Vi ste je dotakli. Vi ste je okusili. Vas je ljutnja opekla.
Pokušajte shvatiti... zašto se dogodila, odakle je došla, gdje su joj korijeni, na koji način se dogodila, kako vas je nadvladala, kako ste kroz nju osjetili neko mini-ludilo.
Ona vam se i ranije događala, dogodila se i danas, ali sada unesite u cijelu situaciju jedan novi element - razumijevanje- tek tada će se promijeniti kvalitet ljutnje.
Tada ćete, malo po malo, početi primjećivati, da što imate više razumijevanja, to imate manje ljutnje. I kada vam razumijevanje postane savršeno, ljutnja će zauvijek nestati.
Razumijevanje je kao zagrijavanje! Kad temperatura dostigne 100 stupnjeva, voda nestaje."
10 Komentara | Print | # | ^
27.05.2007. 02:21
Živi i pusti druge da žive
Teško je onima koji su drugačiji!
To je jedan slobodan čovjek. Nikada nije imao loše namjere, ali ako mu se uistinu zamjerite mogao bi vam se pošteno osvetiti. Često je mijenjao zanimanja, živi onako kako on hoće. Odan je raznim porocima. (On) nikoga ne sluša, samo se oslanja na svoja iskustva. Tko god ga upozna odmah mu postane blizak prijatelj, no začudo, to ne traje dugo. Jako je zabavan i rječit. U životu je svima uspijevao pomoći no sebi je to činio vrlo rijetko. Ne želi ovisiti o nikome, a ako se to i dogodi izvlači se iz toga brzinom svjetlosti. Novce brzo zaradi, ali ih isto tako brzo potroši na razne gluposti. Ovaj čovjek je slobodan u svakom pogledu!
Jedna stvar mi u ovom općenitom opisu ne ide u koštac s ostalim:
Zašto ne traje dugo?!
Pa, dakle! Pod onim «slobodan» podrazumijeva se i slobodouman… svakome nađe lošu stranu te je, naravno, odmah i kaže, ali bez loših namjera.
Imao je zanimljiv život, jako puno dobrih i loših iskustava i interesantnih spoznaja. Njegov smisao života je drugačiji od smisla drugih ljudi i on to jednostavno ne može shvatiti.
Zašto ljudima uvijek mora govoriti samo ono što žele čuti?! Kako mogu biti zadovoljni i ispunjeni samom ekonomskom sigurnošću u svom domu, svojom ženom, djecom i poslom?! Kako to nekome može biti životni cilj?!
Zašto ne traže ono što je iznad, ono duševno?! Kako mogu samo vjerovati , a ne i pokušati dokučiti to u što vjeruju?!
I tako on, čovjek bez dlake na jeziku prigovara ljudima, pokušava ih probuditi, pokazati im njegovu duhovnu spoznaju…. Oni bježe od njega, ne vjeruju mu, ne daju mu dovoljno pažnje, ne razumiju ga, ne žele ga shvatiti niti čuti jer su zadovoljni svojim građanskim životom.
A on, iz dana u dan biva neshvaćen, biva ostavljen, biva usamljen…
Njegovo razočarenje počinje se odražavati na njegovom ponašanju i mislima.
On ga samo želi shvatiti!
On je drugačiji, no ne vidi drugog izlaza iz svoje situacije, nego da pokuša shvatiti ,
da se stopi sa svijetom!
Pokušava i on naći utjehu u obitelji, djeci i radu, svoju ljubav tražiti u nekom drugom, živjeti za druge... No, u odnosu na život prije 'stapanja' ovo ga ne čini onako sretni i ispunjenim. On je sretan na neki površinski način… njegove su materijalne dužnosti obavljene, ono što je svijet od njega očekivao učinio je i na tom području svi ga shvaćaju, podržavaju i slušaju.
Ali, moglo se i očekivati, ne uspijeva dugo šutjeti i zadovoljavati se građanskim stilom života. Taj stil nije i njegov stil. Njegov smisao traži nešto više, onoo duševno! On je to shvatio i ne želi se više prilagođavati «ljudskim glupostima». Vraća se k' sebi.
Shvatio je, također, da svaki čovjek pod ovom nebeskom kapom u sebi krije jedan smisao…zbog čega je ovdje. Nema niže ili više razine ljudske svijesti. Ako pojedina čovjekova svijest shvati da je određeni smisao za njega onaj pravi... onda to i jeste, ali ne i za sve ljude ovog svijeta.
Ovaj slobodan čovijek, našao je drugačiji smisao koji ga čini sretnim, a druge ljude je pustio da žive. On je sretan, oni ga i dalje ne razumiju... ali on se više ne osjeća usamljenim i neshaćenim, njegova ispunjenost je to prekrila. On je shvatio ovaj svijet!
23 Komentara | Print | # | ^
28.04.2007. 08:20
Ne razumijem...
Zašto ne možemo biti ljudi bez diktirajuće religije?!
Zašto ne možemo biti različiti, a ne mrziti se međusobno!?
Zašto ne možemo iznositi svoja drugačija mišljenja, a pri tome ostati neponiženi?!
Zašto ne možemo voljeti višim duhom, ali svatko na svoj vlastiti način!?
Zašto ne možemo hraniti beskućnike, a možemo ponovno graditi kuće?!
Zašto ne možemo pronaći milosrđe za naše susjede, a molimo se za strance!?
Zašto ne možemo vidjeti vlastite pogreške, a tako lako pronalazimo tuđe?!
Zašto ne možemo vidjeti Dobro, a tako lako pronalazimo Zlo!?
Zašto se ljubav ne uzvraća velikodušnošću?!
Zašto priznajemo važnost iskrenosti, a onda lažemo da bi zaštitili sebe!?
Zašto uspjeh ne može biti pobjeda bez prijevara?!
Zašto obmanjujemo svijet, a njegujemo svoje vlasništvo!?
Zašto ljudske riječi nisu iste kao njihove misli?!
Zašto se više žalimo na ono što nemamo, umjesto da uzmemo u obzir ono što smo već dobili!?
Zašto tražimo previše kad nas jednostavne stvari čine sretnima?!
Zašto pokušavamo biti netko ili nešto što nismo, umjesto da obilježavamo to što uistinu jesmo!?
Zašto nismo zahvalniji ljudima u našem životu, umjesto stvarima u našem životu...
23 Komentara | Print | # | ^
31.03.2007. 11:22
50-ak koraka
Priča je ovo o djevojci koja sebe još ne može tako nazvati. Valjda se ne osjeća tako ili još nije obradila neke događaje iz djetinjstva. U njenom životu postoje dva svijeta, dvije strane koje su udaljene nekih 50-ak koraka.
Svakog dana ona izlazi iz prvog i ulazi u drugi svijet.
Ne može se reći da je shvaćena ni u jednom od njih, ali ipak je privrženija prvoj strani.
Dakle, ulazi u drugi svijet, svijet svojih vršnjaka. Svi je prihvaćaju samo na nekakav površan način kojim ona nije zadovoljna. Šutljiva je i ne upliće se u bezvezne rasprave iako joj misli vrve činjenicama kojima bi sve te "sugovornike" mogla spustiti na najnižu stepenicu.
No, zašto to čini?! Shvatila je, da je to ni manje ni više nego smiješno, da se nema smisla zavaravati i opterećivati tim "glupim" temama. Kao tjerati rijeku unatrag, a znati da s tim nećeš ništa postići... pokazivati koliko si fizički jak, a zapravo koliko si duhovno malen.
Prolazeći kroz taj crno-bijeli svijet, koji na trenutke ipak bude prošaran duginim spektrom, ona postaje usmljena... Jedna je od rijetkih kojima to ne smeta, naprotiv, ona to i želi biti.
Povlači se u sebe i pokušava dokučiti "zvijezde". Dokučiti nešto o čemu nitko ne raspravlja, nešto što nikome ni ne pada na pamet. Sve te rasprave za nju su odrađene, sve te rasprave ona je već odavno riješila ne izgovorivši ni riječi.
Nakon vremena provedenog u masi društva... evo još samo 50-ak koraka...i ulazi u svoj prvi svijet. Svijet koji je podređen njoj, svijet u kojem je prožeta ljubavlju, ljudima kojima je stalo do nje. 50-ak koraka, koji su je dijelili od ove dvije suprostavljene strane, poslale su na njeno lice osmijeh.
Već na carini, tj. ulasku, dočekana je mnoštvom veselih pitanja koje ne traže odgovor, nego samo veselo lice svih stanovnika ove državice.
Ali, kao i svaka državica, mala ili velika, bogata ili siromašna, i ova ima svojih nedostataka. Hrpa različitih problema obavija ovu stranu, ali većina tih problema zapravo i nije problem. Oni to shvaćaju kao igru, prepreku koja će uskoro biti preskočena.
Jedan problem učinio se velikim, izvršio je naglo sazrijevanje ove 17-ogodišnjakinje... Vlada državice još uvijek ne pronalazi riješenje te problem prekriva koliko je to moguće. "Djevojka", ako mi dopušta da je tako nazovem, u velikim lošim stvarima lako pronalazi smiješnu, vedru stranu te državica uspjeva opstati...
Iako bi za mnoge bio bolji drugi svijet, svijet bez problema, svijet s "glupim", besmislenim raspravma, nju ispunjava briga za opstanak u prvom svijetu, nešto što ju čini živom, nešto zbog čega vrijedi raspravljati.
27 Komentara | Print | # | ^
10.03.2007. 21:21
5 Lanaca
Ne bih htjela da me shvatite kao osobu kakva sam se pokazala u predhodnom postu... kao neku malu, usamljenu curicu koja je time opsjednuta.Ono su ugalvnom bili moji osjećaji kojima ne pridajem puno pozornisti jer osjećaje shvaćam kao glupost, tj. ljudsku slabost (kao i većinu ostalih stvari kojima upravlja naš um) iako me uvijek više bole tuđi osjećaji nego moji vlastiti... valjda zato što svoje mogu lakše kontrolirati.
Htjela sam nešto reći, kao što sam napisala u naslovu, o 5 čvrstih lanaca (čitaj: ljudskih slabosti) koji nas vežu za ovaj svijet, društvo... i čine nas emotivnim spodobama te prikrivaju naše Ja i pokazuju samo njegovu površinu.
1.) Vezanost za materijalno tijelo (neki ga obožavaju, uređuju ga, neki se gade videći ga u zrcalu... => A jeste li se ikad zagledali i upitali tko je to zapravo?).
2.) Vezanost za rođake, obitelj (svi mi imamo potrebu, viđati ih,posjećivati ih, vezati se za nekoga... jer držimo da su dio nas)
3.) Vezanost za zemlju rođenja (podrijetla) i materijalnu imovinu poput kuće, namještaja, određenih predmeta, imanja itd.
4.) Vezanost za materijalno učenje (npr. to je ono što učimo u školi) koje ostaje misteriozno zbog nedostatka duhovnog znanja.
5.) Vezanost za oblike religije i svete obrede bez samog poznavanja Boga ("predmeta" vjere)."
Filozofiram li previše? :)
8 Komentara | Print | # | ^
23.02.2007. 18:31
U Samoći Svoje Sobe Postajem Netko Drugi
Moje mala soba, moja najveća sloboda...
Svoje teške, lake i blijede trenutke provela sam u njoj.
Onimi koji su sami... ne pronalaze se u drugima... pronađu se u sebi!
Maštanje, iako je iluzija, nadoknadi (ne)samoću.
U stvarnosti sam samo jedna mala, jadna djevojka koju malo tko može
razumijeti.
Idem u školu, imam malo prijatelja, koji moj stav prema životu većina
njih odbacuje. Smatram da je život jedna velika radost, jedna interesantna
igra.... sve što nam se dogodi, bilo dobro ili loše, trebamo shvaćati kao
zezanciju i ne žaliti kad nam se dogodi ono "loše" jer time postajemo
jači, iskusniji, tj. veći.
U ova četiri zida ja postajem netko dugi. Tu se svakodnevno odvija
nova "serija" mog nestvarnog života koji me izrazito zadovoljava.
Tada postajem osoba kakva žudim biti u stvarnosti. Proslavila sam se svijetom,
postala omiljena u velikom krugu prijatelja, ali unatoč tomu vratila sam se
u svoje mjesto i pomagala slabijima od sebe. U školi sam postala savršena i
izvrstan govornik. Dobila sam i nadnaravnu moć da štitm ljude od zlih sila.
U tom sam svijetu otovrena i djelom onakva kakva je moja priroda, ali
u stvarnom životu nemam mogućnost biti ni djelom takva jer me onesposobljava
moja govorna mana...
Kad ti nešto nedostaje, tek tada shvatiš kakvo je blago to imati!!
Da mogu normalno govoriti, ma gdje bi mi bio kraj....
A kad se vratim u stvarni svijet moji se snovi ruše. Ponovno postajem
nitko i ništa. I tih nekoliko prijatelja, od kojih cjenim
smo jednog... rijetko viđam.
Ovaj život... sastoji se od iščekivanja "sunca" koje dolazo poslije kiše,
a za to vrijeme moja mi je soba onaj krov koji me štiti od tih krupnih
kapi proljetne kiše....
14 Komentara | Print | # | ^
17.01.2007. 04:14
Život Je San
Bio jednom jedan pomalo bučan, ali ne i zao čovijek. Bio je zidar. Živio je skromnim, jednostavnim životom sa svojom, ne baš brojnom obitelji kojoj je bio strog vođa, u jednom malom seoskom mjestu.
Živio je kao i svi ostali brinući se za svoju budućnost. Išao je u crkvu, kao i ostala većina ljudi… išao na vrijeme spavati, rano se dizao, obavljao svoj zanat… I tako mu je život olako prolazio, ostario je i jednog proljeća se razbolio, dobio je rak i znao je da će umrijeti. Nakon doktorskih “eksperimenata” bio je prisiljen osloniti se na štap. Od tada je rijetko izlazio.
Jednog dana kad je vać mirisala jesen, poželio se komuniciranja s ljudima, osjetio je potrebu da izađe. Na ulici je sreo 2 susjeda. Sreli su se na jednoj klupčici 10-ak metara udaljenoj od njegove kuće. Prvi susjed bio je uglavnom ljutit i oštar čovijek, no danas bio je nakako drugačiji. I on je imao rak, ali njemu su liječnici pomogli. A ovaj drugi susjed, buntovnik, bio je to zanimljiv čovijek, dosta mlađi od njega, pun šala, sa kojim se stari zidar, prije nego se razbolio, često znao posvađati. Ali ovaj dan sve je bilo drugačije. Tako je bio sretan što baš njega vidi.
Ovaj zanimljivi susjed, kad je vidio da mu se približavaju dva starija susjeda, a još njihova neočekivano vedra lica odmah dobaci: “Haha, koji će od vas dva groba prvi prdnuti u fenjer?”. Drugi susjed ponosnim, pomalo ironičnim glasom kaže: “Ja ću tebe zakopati? ”… A stari zidar laganim, već tužnim glasom kaže: “Dragi moji, ja sam gotov?”.
Buntovni susjed, znatiželjno upita starog zidara: “I što vi sad, evo kad ste već s jednom nogom u grobu, možete reći o svom životu?”.
Stari zidar se zagonetno nasmije i kaže: “Kao da je to sve bilo prekosutra!”. Dva susjeda prasnu u smijeh: “Valjda mislite na prekjučer?!”. Stari zidar istovremeno se razljuti i padne u očaj jer nije smatrao da ga smatraju ludim. Lupi dva puta štapom o pod i vikne: “Rekao sam prekosutra!!!”. Okrene se i ode kući gdje je nakon nekoliko dana i umro.
Onaj buntovni susjed shvatio je da je stari zidar ozbiljno mislio i dugo je razmišljao o rečenici “Kao da je to sve bilo prekosutra!”. I tek nakon godinu dana je shvatio.
Shvatio je da je to “prekosutra” zapravo nada, da su to planovi i snovi za koje svi živimo, za koje se svi borimo. Usmjereni su na stotine ciljeva, i tada vidimo samo cilj, a na onaj najljepši dio snova i planova se ne osvrćemo. Ne osvrćemo se na krajolik puta koji i jeste cilj, nikad nismo sretni s postignutimim ili to jednostavno ne vidimo. Tako lutamo u beskonačno te sve, pa iako nije, postaje san.
Dakle, stari zidar je shvatio da je njegov život bio planiranje, planiranje je nada, nada je iluzija, a iluzija je san, tj. život mu je bio san.
Hoćemo li si dopustiti da se to dogodi i nama?!? Ovisi o nama?!
Ako živimo sada, tj. ako put bude cilj, ako živimo ovu minutu koja se događa sada…život neće biti san, život će biti život.
0 Komentara | Print | # | ^
28.11.2006. 18:14
What's a life
Nakon što mi se prijateljica povjerila da je počela razmišljati o smislu i svrsi našeg postojanja, odlučila sam joj reći svoja razmišljanja o tome, a i poneke mudrosti iz
prošlosti poznatih velikana filizofije.
“Drago mi je da si počela razmišljati o tome tko si ti zapravo.
Ja sam to počela već zbilja odavno, ali nikad nikome u društvu to nisam pričala
jer me je bilo strah da će me proglasiti ludom te da ću izgubiti prijatelje,
jer moje se razmišljanje bitno razlikuje od velike većine ljudi i mojih vršnjka.
Reći ću ti nešto iskreno: “Ne podržavam crkvu!”.
Ne da sam protiv nje, ali ona nas uči, kao i većina drugih vjera,
da uvijek budemo odani njoj i da slušamo samo nju,
tj. kad se rodimo odmah krštenje…, zatim idemo u školu,
završimo je s što boljim uspjehom,
udamo se,
imamo djecu,
radimo svoj posao,
na kraju umremo te, kako ona kaže,
idemo u pakao ili raj.
Tko je ikad vidio taj Pakao i Raj? Isus niti Bog to nisu rekli.
Mislim da su to izmislili da se ljudi ne boje smrti, da znaju da ima nešto poslije…
I ako živimio takvim životom, što smo time napravili?!
Cijeli život smo se brinuli hoćemo li sutra imati novca i druge materijalne stvari.
Ja se s tim ne mogu pomiriti, da se naši životi vrte u krug.
Rodimo se, cijeli život budemo nečije sluge, umremo i, po mom mišljenju
opet se rodimo u nekom drugom obliku i tako dok ne dođemo do savršenstva duha
kada odlazimo u “viječni život”.
Ako malo bolje pogledamo oko sebe, svugdje su krugovi.
Ne mislim geometrijski likovi, već niti jedan predmet na ovom svijetu
nema ni početak niti kraj.
Takav je krug.
Uzmimo za primjer običnu lopticu:
nema joj kraja niti počeka ili svaka točka na njoj može biti i kraj i početak….
Mene još od malih nogu “kopa” odakle smo, zašto smo i kao smo nastali.
Znanost nas uči da smo nastali pojavom kisika na Zemlji te raznim evolucijama.
Religije diljem svijeta govore da nas je stvorio određeni bog koji je kod svake religije drugačiji,
no to nije bitno, možda je to sve isti bog samo ga svatko zove drugim imenom
(mi ga zovemo Bog, stari Grci zvali su ga Zeus, stari Rimljani Jupiter,
Muslimani Alah, Židovi Jahve…).
Ali moje pitanje je, odakle taj Bog, tko je njega stvorio?
Odakle kisik, odakle tvar od koje je on nastao?
Znanost će jednoga dana vjerojatno doći do odgovora na pitanje koje je vezano uz kisik,
ali religija se 2000, u nekim zemljama i više, godina nije ni pomaknula.
Možda su to sve samo pretpostavke, a možda je odgovor na ono pitanje,
“Zašto smo, kako smo i odakle smo?”,
upravo točno odgovoriti na barem jedno od ova dva pitanja koja su na prvi pogled potpuna
suprotnost, ali su zapravo krvno vezana, kako A. Einstein kaže:
“Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti je slijepa!”
Moj otac je išao na razne intezive prosvjetljenja i prosvjetlio se,
našao je Duha Svetoga, te me je poučio mnogim stvarima vezanih uz to.
Nažalost, ponovno se vratio u ovaj besmislen život običnog čovijeka želeći osigurati svojoj djeci sigurnu budućnost. No to sada nije toliko bitno.
Mene je, također još odavno počela, zanimati astronomija koja krije najveće moguće
nepoznanstvo i beskraj. Možda baš zbog tolikog prostranstva kojemu još nitko nije našao kraj, te su znanstvenici rekli beskonačan je.
Ne, nije! To su rekli jer nisu znali, to im je smo pretpostavka,
a ne bih htjeli reći da ne znaju jer oni su ipak znanstvenici.
Čuj moju teoriju: “Je li te ikad naš Sunčev sustav podsjetio na jedan običan atom?
Sunce je jezgra, ona je pozitivno nabijena, znači topla je, bolje reći užarena,
pleneti su elektroni, oni su negativno nabijeni, znači hladni su,
bili bi ledeni da nema jezgre, odnosno Sunca koji ih grije.
A mi? I mi smo jedan atom u jednom nama ogromnom svijetu.
Možda atom nekog metala ili atom koji se nalazi u organskoj stanici nekog
organizma na čijem trećem elektronu postoji život.
Kako bar znanstvenici kažu da se elektroni oko jezgre vrte ogromnom brzinom.
I mi se oko Sunca vrtimo ogromnom brzinom, ali mi to ne osjetimo jer su dimenzije svemirskih tijela oko nas mnogo veće od nas samih.
Uzet ću otprilike da 100 godina na jednom atomu traje kao naša 1 sekunda, a naših 100 godina traje kao 1 sekunda u onom nama ogromnom svijetu, a 100 godina u tom nama ogromnom svijetu traje kao 1 sekunda u nekom njemu ogromnom svijetu…
A gdje je kraj svemu tome?… Ja ću jednostavno reći, bila znanstvenik ili ne, ne znam!”
Vratimo se na temu prije ove. Ovakav život koji živi većina ljudi je preobičan.
Žive samo za svoje potrebe, materijalnu sreću i sreću koju nalaže logika…od jutra o sutra, eto samo nek se živi!
Ja želim imati neke koristi od života, izvući iz njega maksimum.
To što si postavila to famozno pitanje o smislu života ne pada na pamet baš svakome,
zato nemoj dopustiti da ti traženje odgovora traje samo trenutno, već traži dok ne nađeš,
jer kad shvatiš, dobivaš nenormlnu količinu sreće, energije i ljubavi.
Tada ti sve postaje jasno.
Jednako ćeš voljeti svog roditelja ili neku osobu
koja ti neizmjerno puno znači i nekog psa kojeg prvi put vidiš na ulici.
To ti govorim iz iskustva mog oca.
Zvuči kao ludost, ali nek´ te to praviše ne zamara jer
“Mudrost se ne može izreći, mudrac kad je pokuša izreći ona uvijek zvuči kao ludost, nju treba doživjeti!” kaže Herman Hesse u Sidarthi!
1 Komentara | Print | # | ^
